DESETA TRADICIJA
|
"Anonimni alkoholičari ne zauzimaju stajališta glede pitanja izvan svoje zajednice, tako da ime A.A. nikada ne smije biti umiješano u neku javnu kontroverzu." OD SAMOG početka Anonimni alkoholičari se nikada nisu podijelili oko nekog javnog spora. Ni naša Udruga nikada nije javno stala uz neku od strana koje su bile uključene u takav spor. No, tu se ne radi o stečenoj vrlini. Moglo bi se čak reći da smo s tim rođeni, kako je jedan stari član nedavno izjavio: "Ja praktički još nikada nisam čuo za neku žestoku vjersku, političku ili socijalnu raspravu između članova A.A.- a. Sve dok se privatno ne sporimo oko tih stvari, nećemo se, zacijelo, ni javno." Kao po nekom dubokom instinktu mi članovi A.A.-a smo od početka znali da nikada ne smijemo, bez obzira na izazov, javno stati uz neku stranu u sporu čak i uz uvjet da je takav angažman vrijedan truda. Cijela je povijest puna prizora zaraćenih naroda ili grupa koje su na kraju gotovo uništene, bilo zbog svog ustroja, bilo zbog toga što su izazvane na sukob. Druge su se raspale zbog prevelike samouvjerenosti dok su ostali dio čovječanstva pokušavale prisiliti da prihvate blagostanje koje nude. I sami smo mogli vidjeti kako su milijuni ljudi umirali u političkim i ekonomskim ratovima, često potaknutim rasnim i vjerskim razlikama. Živimo usred prijeteće mogućnosti novog holokausta, gdje će drugi određivati kako treba upravljati ljudima i kako će oni međusobno dijeliti proizvode prirode i naporna rada. To je duhovna klima u kojoj je rođen A.A., a unatoč kojoj je, uz Božju milost, procvjetao. Dopustite nam da naglasimo da ovo neprihvaćanje međusobne borbe ili borbe s nekim drugim nije nešto što nam treba pripisati kao vrlinu zbog koje bismo se osjećali superiornima. To, nadalje, ne znači da Anonimni alkoholičari, kao rehabilitirani građani svijeta neće preuzeti svoju individualnu odgovornost da u nekim pitanjima našeg vremena djeluju u skladu s onim što smatraju dobrim. No, kad govorimo o A.A.-u kao cjelini, riječ je o sasvim drugoj stvari. U tom se pogledu ne angažiramo ni u kakvim javnim sporovima, jer znamo da bi takvo angažiranje bilo kobno za našu Udrugu. Smatramo da je opstanak i širenje Anonimnih alkoholičara daleko važnije od bilo kakvog kolektivnog opredjeljenja za bilo koju stvar. S obzirom da za nas oporavak od alkoholizma znači sam život, neophodno je da naši načini preživljavanja ostanu očuvani u svojoj punoj snazi. Tako se stječe dojam da su alkoholičari u A.A.-u odjednom postali krotki i da su se pretvorili u jednu veliku i sretnu obitelj. Naravno, stvari su sasvim drukčije. Ljudi smo i svađamo se. Prije nego smo se malo uzdigli, A.A. je, barem na površini, nalikovao na ogromnu svađu. Na grupni sastanak bi, primjerice, došao direktor neke korporacije koji je upravo izglasao troškove svoje firme u visini od 100.000 dolara, a onda bi se razbjesnio zbog izdatka od 25 dolara za poštanske marke. Osporavajući tendenciju nekih da se nametnu kao vođe, polovica bi članova mogla ljutito tražiti formiranje druge grupe koja će im se više svidjeti. Na to bi mogli burnije reagirati stariji članovi, privremeno obraćeni farizeji. Može doći do neugodnih napada na članove za koje se sumnja da imaju sumnjive motive. Unatoč njihovoj galami, naši slabi redovi nisu nikada nanijeli ozbiljnu štetu A.A. - u. Oni su samo sastavni dio učenja kako raditi i živjeti zajedno. Treba naglasiti i to da su oni uvijek imali na umu kako poboljšati A.A. i kako najbolje raditi za dobrobit alkoholičara. Washingtonska udruga, pokret koji su alkoholičari pokrenuli u Baltimoreu prije sto godina je gotovo našao odgovor na problem alkoholizma. Prvo, društvo su činili samo alkoholičari koji su pokušavali pomoći jedni drugima. Prvi su članovi predvidjeli da se moraju posvetiti samo tom jednom cilju. U mnogom je pogledu udruga iz Washingtona bila srodna današnjem A.A. - u. Njihovo je članstvo izdalo sto tisuća svjedodžbi. Da su bili prepušteni sami sebi i da su se držali vlastitih ciljeva možda bi bili našli preostale odgovore. Ali to se nije dogodilo. Umjesto toga, Washingtonci su političarima i reformatorima, alkoholičarima i nealkoholičarima dopustili da koriste društvo u vlastite svrhe. Tada je, primjerice, vruća politička tema bilo ukinuće ropstva. Uskoro su se washingtonski govornici javno i žestoko opredjeljivali glede tog pitanja. Možda je društvo moglo i preživjeti rješavanje toga spora, ali je izgubilo šansu onog trenutka kad su odlučili promijeniti navike pijenja u Americi. Kad su Washingtonci postali križari trezvenjaštva, u nekoliko su godina postali potpuno nedjelotvorni u pomaganju alkoholičarima. Anonimni alkoholičari nisu propustili naučiti lekciju od Washingtonaca. Kako smo preživjeli propast tog pokreta, rani članovi A.A.- a su odlučili da se naše društvo ne upliće u javne sporove. Tako je postavljen kamen temeljac Tradicije deset: "Anonimni alkoholičari nemaju mišljenja o izvanjskim problemima; stoga se ime A.A.- a ne smije nikada koristiti u javnim sporovima." |
